SKOK U BAJKU I NATRAG

Venecija je preskupa, guzva je, miris kanala nije najugodniji, romanticna je, posjecuju je samo parovi, najljepsi grad na svijetu, ..... To su komentari koji mi padaju na pamet dok gledam koji grad se moze posjetiti vlakom iz Udina u jednom danu. Nikad nisam bila u Veneciji, a nalazi se samo 2 sata voznje vlakom od Udina. Pa, eto, idem probati; 28.50 eura za povratnu kartu vlakom cini se kao dobra opcija. 

Nisam neki obozavatelj onoga sto ostali kazu "mora se vidjeti". Mora se u Pariz, tamo je romanticno, mora se u Veneciju, tamo idu parovi. Hm, zaista? 

Dizem se rano ujutro i odlazim na vlak. Predzadnji je dan karnevala, a to se vidi i po tome sto u vlak na svakoj stanici ulazi sve vise sarenih i veselih maski. Zelim osjetiti Italiju, kakva je. Slusam razgovore ljudi oko sebe, koliko mogu razumjeti. Roditelji vode svoju malu djecu obucenu u vesele kostimice, da vide karneval u Veneciji. Ne sjecam se kada sam zadnji puta vidjela toliko minijaturnih balskih haljina u koje su obucene redom djevojcice. Cini se da zelja za princezama ipak prevladava. 

Troje studenata ulazi malo prije Venecije, spremaju se za ispit iz engleskog. Prepoznala sam knjige iz kojih vrijedno ponavljaju dok ih karnevalska guzva u vlaku nije pomela. 

Vlak stize na stanicu Santa Lucia u Veneciji. Ocekujem guzvu i ne pouzdajem se previse u svoje sposobnosti snalazenja po labirintu malih ulica. Ipak ne kupujem niti ne skidam mapu preko Interneta, zelim jednostavno setati i uzivati. Krecem preko mosta za gomilom ljudi, uglavnom srednjoskolaca, ali naravno i turista. Svi krecemo istim smjerom, do karnevala na glavnom trgu. Nemam plan, a pogledati karneval u ovom gradu cini mi se vise nego dobrom idejom. 

Prvi dojam? Nista od gore navedenog, cekam da udjem dublje u ulicice. Sunce se pojavljuje i boja grad u tople i vesele boje. Voda kanala prelijeva se u prekrasnu tirkiznu, a fasade zgrada dobivaju rumenilo na svojim raznolikim bojama. 

Lijepo, slikovito. Potpuno mi je jasno da svaka slika ovog grada ne moze biti drugo nego umjetnicka. Secem dalje, preko bezbrojnih mostica i kanala. U svakom od kanala nalazi se barem jedna gondola ili mali camac. Gondole i gondolijeri koji strpljivo cekaju da se pojavi sljedeci putnik. Nisu glasni, djeluju kao da su izasli iz neke slike. 

Idem dalje ulicicama prema glavnom trgu - slavnom Piazza San Marco. Shvacam da jedna od predrasuda s kojima sam krenula otpada - da cu se lako izgubiti. Na brojnim zgradama nalaze se putokazi strelice koje pokazuju put ili prema glavnom trgu koji predstavlja obalnu stranu grada, ili prema zeljeznici, koja predstavlja vezu s kopnom. Zaista ucinkovito i prakticno, u koji god kutak ulazim, uvijek nalazim putokaz. 

Ipak, znanje engleskog, vidim, ne koristi mi puno. Ne bojim se koristiti svoj kakav-takav talijanski pa i onda kad me svi pitaju jesam li iz Spanjolske jer portugalske izraze pretvaram u ono sto mi lici na talijanski. Ja njih savrseno razumijem i sve je u redu. Procitala sam da su stanovnici Venecije susretljivi prema strancima i dosta strpljivi. Moram reci da jesu, i ne osjecam netrpeljivost ili zamor sto im ne znam koliko tisuca ljudi dnevno prolazi kroz grad na vodi. 

Dolazim do najveceg kanala u Veneciji, Canala Grande, i poznatog mosta i dijela grada, Rialta. 

Pokraj samog kanala nalaze se brojne terase kafica i sjedam u jedan. Pijem kavu i jedem tost. Nesto sto bi mi se u doba kad su svi moji prijatelji u srednoj skoli posjecivali Veneciju cinilo pravim bogatstvom. Sada mi se cijena od 50ak kuna ne cini previse visokom - pa ipak se radi samo o jednom danu u Veneciji. Zasto onda ne bih napravila ono sto se tamo i radi? 

S takvim razmisljanjem krecem dalje prema sredistu karnevala i prosavsi Rialto susrecem sve vise venecijanskih maski. Nose ih svi; turisti, posjetitelji, domaci, i oni koji su sluzbeno dio venecijanskog karnevala. Maske za kupiti se mogu naci posvuda. Svidja mi se sto je vecina njih rucno izradjeno, gotovo uopce nema tipicnih suvenirnica u kojima se moze naci sve sto se nalazi u svakom gradu. 

Zelim znati vise o raznim vrstama maski koje sam primijetila pa malo citam na Internetu. Postoje, izmedju ostalih, bauta, colombina, i takozvani medico della peste za muskarce. Bauta je maska s otvorima za oci i nosom, ali bez oblikovane brade i usta, tako da se  ne mora skidati da bi se jelo i pilo.

Colombina je maska za zene koja pokriva samo gornji dio lica i obicno je ukrasena kristalima, perjem, zlatom ili srebrom.

Medico della peste je maska koju nose muskarci, a potjece iz doba borbe s kugom. Ne u zabavne svrhe, nego kao zastita od zaraze za koju se smatralo da se prenosi udisanjem losih mirisa. 

Izabirem jednu colombinu i jednu dvorsku ludu. Slijedeci primjer svih, stavljam masku dvorske lude i krecem dalje. Dolazim do glavnog trga gdje je promenada maski, koncert i nepregledni redovi turista koji cekaju kako bi posjetili neku od znamenitosti na trgu. 

Stizem do obale i nastavljam setnju uz more. Sunce mi grije lice. Zapravo, grije moju masku u kojoj secem jos neko vrijeme, slikam se s ostalim maskama, a onda je skidam.

Vlak za natrag krece u 18:00 i vec u 16.30 krecem natrag prema stanici jer znam da cu zajedno s cijelom rijekom ljudi stici za sat vremena ili vise. Na putu natrag stajem u male trgovine i skrecem u slijepe ulice s kanalima. Kupujem sushi za jos 50 kuna. U vlaku sjedim s tri gospodje iz Italije. I one su dosle na karneval na jedan dan i sada se vlakom vracaju u neki od obliznjih gradova. Svidjelo im se. Kazu, kao da su bile u bajci.

(sve slike su vlasnistvo bloga "Connected-menina idris blogspot" (copyright Connected-menina idris blogspot) )