SKOK U BAJKU I NATRAG

Venecija je preskupa, guzva je, miris kanala nije najugodniji, romanticna je, posjecuju je samo parovi, najljepsi grad na svijetu, ..... To su komentari koji mi padaju na pamet dok gledam koji grad se moze posjetiti vlakom iz Udina u jednom danu. Nikad nisam bila u Veneciji, a nalazi se samo 2 sata voznje vlakom od Udina. Pa, eto, idem probati; 28.50 eura za povratnu kartu vlakom cini se kao dobra opcija. 

Nisam neki obozavatelj onoga sto ostali kazu "mora se vidjeti". Mora se u Pariz, tamo je romanticno, mora se u Veneciju, tamo idu parovi. Hm, zaista? 

Dizem se rano ujutro i odlazim na vlak. Predzadnji je dan karnevala, a to se vidi i po tome sto u vlak na svakoj stanici ulazi sve vise sarenih i veselih maski. Zelim osjetiti Italiju, kakva je. Slusam razgovore ljudi oko sebe, koliko mogu razumjeti. Roditelji vode svoju malu djecu obucenu u vesele kostimice, da vide karneval u Veneciji. Ne sjecam se kada sam zadnji puta vidjela toliko minijaturnih balskih haljina u koje su obucene redom djevojcice. Cini se da zelja za princezama ipak prevladava. 

Troje studenata ulazi malo prije Venecije, spremaju se za ispit iz engleskog. Prepoznala sam knjige iz kojih vrijedno ponavljaju dok ih karnevalska guzva u vlaku nije pomela. 

Vlak stize na stanicu Santa Lucia u Veneciji. Ocekujem guzvu i ne pouzdajem se previse u svoje sposobnosti snalazenja po labirintu malih ulica. Ipak ne kupujem niti ne skidam mapu preko Interneta, zelim jednostavno setati i uzivati. Krecem preko mosta za gomilom ljudi, uglavnom srednjoskolaca, ali naravno i turista. Svi krecemo istim smjerom, do karnevala na glavnom trgu. Nemam plan, a pogledati karneval u ovom gradu cini mi se vise nego dobrom idejom. 

Prvi dojam? Nista od gore navedenog, cekam da udjem dublje u ulicice. Sunce se pojavljuje i boja grad u tople i vesele boje. Voda kanala prelijeva se u prekrasnu tirkiznu, a fasade zgrada dobivaju rumenilo na svojim raznolikim bojama. 

Lijepo, slikovito. Potpuno mi je jasno da svaka slika ovog grada ne moze biti drugo nego umjetnicka. Secem dalje, preko bezbrojnih mostica i kanala. U svakom od kanala nalazi se barem jedna gondola ili mali camac. Gondole i gondolijeri koji strpljivo cekaju da se pojavi sljedeci putnik. Nisu glasni, djeluju kao da su izasli iz neke slike. 

Idem dalje ulicicama prema glavnom trgu - slavnom Piazza San Marco. Shvacam da jedna od predrasuda s kojima sam krenula otpada - da cu se lako izgubiti. Na brojnim zgradama nalaze se putokazi strelice koje pokazuju put ili prema glavnom trgu koji predstavlja obalnu stranu grada, ili prema zeljeznici, koja predstavlja vezu s kopnom. Zaista ucinkovito i prakticno, u koji god kutak ulazim, uvijek nalazim putokaz. 

Ipak, znanje engleskog, vidim, ne koristi mi puno. Ne bojim se koristiti svoj kakav-takav talijanski pa i onda kad me svi pitaju jesam li iz Spanjolske jer portugalske izraze pretvaram u ono sto mi lici na talijanski. Ja njih savrseno razumijem i sve je u redu. Procitala sam da su stanovnici Venecije susretljivi prema strancima i dosta strpljivi. Moram reci da jesu, i ne osjecam netrpeljivost ili zamor sto im ne znam koliko tisuca ljudi dnevno prolazi kroz grad na vodi. 

Dolazim do najveceg kanala u Veneciji, Canala Grande, i poznatog mosta i dijela grada, Rialta. 

Pokraj samog kanala nalaze se brojne terase kafica i sjedam u jedan. Pijem kavu i jedem tost. Nesto sto bi mi se u doba kad su svi moji prijatelji u srednoj skoli posjecivali Veneciju cinilo pravim bogatstvom. Sada mi se cijena od 50ak kuna ne cini previse visokom - pa ipak se radi samo o jednom danu u Veneciji. Zasto onda ne bih napravila ono sto se tamo i radi? 

S takvim razmisljanjem krecem dalje prema sredistu karnevala i prosavsi Rialto susrecem sve vise venecijanskih maski. Nose ih svi; turisti, posjetitelji, domaci, i oni koji su sluzbeno dio venecijanskog karnevala. Maske za kupiti se mogu naci posvuda. Svidja mi se sto je vecina njih rucno izradjeno, gotovo uopce nema tipicnih suvenirnica u kojima se moze naci sve sto se nalazi u svakom gradu. 

Zelim znati vise o raznim vrstama maski koje sam primijetila pa malo citam na Internetu. Postoje, izmedju ostalih, bauta, colombina, i takozvani medico della peste za muskarce. Bauta je maska s otvorima za oci i nosom, ali bez oblikovane brade i usta, tako da se  ne mora skidati da bi se jelo i pilo.

Colombina je maska za zene koja pokriva samo gornji dio lica i obicno je ukrasena kristalima, perjem, zlatom ili srebrom.

Medico della peste je maska koju nose muskarci, a potjece iz doba borbe s kugom. Ne u zabavne svrhe, nego kao zastita od zaraze za koju se smatralo da se prenosi udisanjem losih mirisa. 

Izabirem jednu colombinu i jednu dvorsku ludu. Slijedeci primjer svih, stavljam masku dvorske lude i krecem dalje. Dolazim do glavnog trga gdje je promenada maski, koncert i nepregledni redovi turista koji cekaju kako bi posjetili neku od znamenitosti na trgu. 

Stizem do obale i nastavljam setnju uz more. Sunce mi grije lice. Zapravo, grije moju masku u kojoj secem jos neko vrijeme, slikam se s ostalim maskama, a onda je skidam.

Vlak za natrag krece u 18:00 i vec u 16.30 krecem natrag prema stanici jer znam da cu zajedno s cijelom rijekom ljudi stici za sat vremena ili vise. Na putu natrag stajem u male trgovine i skrecem u slijepe ulice s kanalima. Kupujem sushi za jos 50 kuna. U vlaku sjedim s tri gospodje iz Italije. I one su dosle na karneval na jedan dan i sada se vlakom vracaju u neki od obliznjih gradova. Svidjelo im se. Kazu, kao da su bile u bajci.

(sve slike su vlasnistvo bloga "Connected-menina idris blogspot" (copyright Connected-menina idris blogspot) ) 

OD BUENOS AIRESA DO SALVADORA 

Boje. Šarene boje na vrućem podnevnom suncu prelijevaju se i sjaje stapajući se s kristalno plavim nebom. Boje zgrada, suncobrana na terasama brojnih kafića i restorana iz kojih dopire mješavina zvukova domaće argentinske muzike i Jamiroquaia, boje lutaka gotovo naravne veličine. Papa koji viri iz nekoliko suvenirnica, maše s terase i priča s Maradonom. Žuto-zeleni prozori i kameni reljef na ljubičastoj zgradi. Dvorišta šarena kao stranice stripova s rubljem koje se vijori iznad stepenica dugine boje. Još lutaka koje vise u zraku pričvršćene za zidove zgrada.

“Chica, tome una foto con Maradona! Ven, ven!”Lijevo od mene pod malim suncobranom na sredini trga sjedi stariji čovjek velikog trbuha u kratkim hlačama i natikačama. Viknuo mi je nekoliko puta da se dođem slikati s Maradonom. Primijetivši kraj njega Maradonu koji nije lutka nego živi čovjek imitacija, odlazim dalje i mašem “No, gracias”. Ne znam gdje bih pogledala jer mi sunce probada oči, a šarenilo me poziva da gledam na sve strane. Od štanda svježih naranči na kojem mladić u laganim hlačama, crnom prsluku i šeširu pravi svježe cijeđeni sok. Ili će možda zaplesati tango? Moguće, jer iza njega je mali kazetofon iz kojeg svira tango muzika, a djevojka u haljini i cipelama za tango stoji pored.

To je La Boca, jedna od najstarijih četvrti Buenos Airesa. Za mene, konačno Buenos Aires kakvog sam očekivala. Prava Južna Amerika. Ne velike avenije i ulice sa golemim zgradama u stilu New Yorka ili europskih metropola, ne geometrijski pravilni prekrasni parkovi uređivani po uzoru na one engleske. Južna Amerika u svom sjaju, šarenila, siromaštva, bogatstva, gostoljubivosti, otvorenosti, znoja, života od jednog do drugog dana.

Evo ga opet! Maradona, ovaj puta naslikan na zidu kao dio grafita u San Telmu. Na bijeloj fasadi zgrade Maradona je u nekom od svojih pobjedničkih šuteva s desne strane ulaznih vrata, dok je s lijeve strane naslikan crveni Cadillac. Ma dobro, Maradona, ne tražim tebe, nego Mafaldu. Najpoznatiju malu djevojčicu snažnih uvjerenja, lik iz stripa nastalog u Argentini, koji je kasnije postao popularan u cijelom svijetu. Tako bih je i ja htjela uživo vidjeti. Ušla sam u malu trgovinu ručno rađenog nakita i popričala sa sredovječnom gospođom na mješavini portugalskog i španjolskog. Dovoljno da pogledam tradicionalno argentinsko kamenje i saznam koliko još do Mafalde.

Mafalda i njezino dvoje prijatelja iz stripa nalaze se na maloj

 klupi na trgiću u San Telmu. Tri lutke, poput male djece,

 nasmiješene. 

Mafalda mi je mahnula s još jedne zgrade gdje su je naslikali, 

u sklopu projekta “Paseo de la historieta”. Tako su mi mahnuli 

još razni likovi argentinskih priča razbacani po tom cijelom 

potezu San Telma. Južna Amerika, Buenos Aires. Boje i 

toplina.

Boje i toplina. Južna Amerika, Rio de Janeiro. Stepenice popločene žutim i šarenim pločicama. S lijeve i desne strane mozaici od pločica. “Život u faveli je umjetnost. Nitko ne krade, nitko ne čuje ništa, ništa se ne gubi, a oni koji su pametni pokoravaju se onima koji izdaju naređenja.” – jedan je od natpisa na mozaiku sa slikom žene u faveli na žutim pločicama.

“Ne idite na vrh stepenica! Tamo nema policije, mogu vas opljačkati i opasno je!” – viče jedan od lokalnih vodiča brojnih grupa turista koje se roje u podnožju stepenica. Znam da je opasno na vrhu stepenica “Escadaria Selaron”, djela čileanskog umjetnika Selarona koji ih je posvetio Brazilu. Znam da je opasno, bila sam ovdje prije 3 godine i sada sam opet. Opasno je, ali to je moja Južna Amerika, moj Brazil. Moje boje. 

Pomično šareno brdo na plaži Praia da Lagoa, kod Florianopolisa. Brdo šarenih kupaćih kostima koji oskudijevaju materijalom, ali ne i bojom. Nosi ih na dugačkom štapu tamnoputi mladić mršavih bosih nogu s obaveznom kapom na glavi. Na vrhu štapa nalazi se kružna konstrukcija na kojoj kao na vješalicama vise kupaći kostimi. Nemate gotovine? Nema problema, primam i kartice, imam POS sustav sa sobom. Ocean postaje sve sjajniji i plaviji, sunce ga pali, baš kao i užareni bijeli pijesak. Ipak, postaje još toplije.
Nešto me zapeklo na nozi. Pogledam i vidim da je vjetar donio komadić žara s lonca iz kojeg vire neki štapići. „Queijo, queijo!“. Prodavač upravo pečenog šira nabodenog na štapiće prolazi kraj mene. „Camarão, camarão!“ Evo i drugog, s račićima, a negdje u daljini vidim još jedno šareno brdo, ovaj puta ne kupaćih kostima, nego krema za sunčanje koje vise na štapu obješene kao na božićnom drvcu. Svježa i hladna caipirinha, svježa piva, i naravno „Água, água gelada!“. Nepregledno more prodavača koji dolaze na plaže neprimjetno kao mađioničari noseći sve od obilnih jela do praktičnih vrećica smotuljaka. Dolaze na plaže kod Florianopolisa, na plaže Ria i na plaže Salvadora. Praia Barra, Mole, Copacabana, Ipanema, Leblon, Praia Flamengo, Porto da Barra, Itapuã...Prodaja je svugdje. Jedni odmaraju, ispod suncobrana, uz reggae, brazilski pop, karnevalske hitove. Oni glasno odzvanjaju iz CD playera, koji su uobičajena oprema za plažu baš kao i putni frižider pun pića, uglavnom vode i piva. Smijeh i ples u hladu i slikanje na suncu, preskakivanje valova i surfanje. Drugi rade, boreći se svakodnevno sa suncem i dubokim usijanim pijeskom. Djeca, mladi, odrasli, starci. Svi oni su na plaži i rade. Dolaze iz favela, grada, Afrike ili su stranci hipiji. Na licima im nije žaljenje, nego upornost, često smiješak i ljubazna riječ. Slatkasto i osvježavajuće je okus kokosove vode koju srčem na slamku iz izdubljenog kokosa kojeg sam kupila na štandu za 2,5 reala, što je oko 5 kuna. Gledam u ocean, ne vidim mu kraja, samo beskrajnu ravnu plavu crtu stopljenu s plavim nebom iznad plaže Praia da Lagoa, kod Florianopolisa. Beskrajan horizont, nepogrešiv simbol Južne Amerike. 

Beskrajan horizont, zelena crta stopljena s plavim nebom. Lijevo i desno zelena polja, ravnice. Ispred također. Zvuk cvrčaka i tu i tamo koje drvo koje se lijeno pomiče na slabom vjetriću. Ležaljka za sunčanje kraj jednog drva. Trkaće staze u polju. Pokraj njih natkrivene klupe za gledatelje.
Konj me lagano njuškom gura po lijevoj nozi. Nije mi jasno što želi. Prvi puta sjedim na konju, imam sandale, nisam mislila da ću jahati danas. Ispred i iza mene još je cijeli niz konja s argentinske farme, oko 100 km od Buenos Airesa. Nisam nikada jahala. Nema veze, konji su mirni i šeću preko cijelog imanja, jedan za drugim. Dobro, može. Zašto me moj lijepi smeđi konj stalno gricka po nozi? Gladim ga, slušam govore li ostali svojima nešto na španjolskom. Ništa. Gladim ga opet i namještam uzde pa krećemo. Znate li kako se pije mate – objašnjava gaucho grupici stranaca, gostima na farmi. Farmu vode argentinski gauchos, ili farmeri, stočari.  Mate svi piju iz iste posude s metalnom slamkom. Ako se kaže „da“ pije se sve, dok se može. „Hvala“ se kaže samo ako ne želite probati. Jer se možda bojite piti iz iste posude s nepoznatim ljudima. Što ovaj obred pijenja i dijeljenja čini posebnim. Klupice se polako pune gostima, a mnoštvo konja izlazi na trkaću stazu. Ipak, utrkuje ih se samo 3 ili 5. Pokazuju razne običaje, od kojih je jedan vrlo sličan sinjskoj alci. Gaucho u trku mora pogoditi štapom mali prsten koji visi. Na prstenu je napisano ime djevojke koju gaucho osvaja. Prsteni su sve manji, jer se ni jedan gaucho ne želi prebrzo oženiti. U zraku je vrućina koja mi ispunjava nosnice pa mi disanje jedino olakšava voda koju stalno pijem.

Težak zrak u nosnicama još jednom. Izlazim s aerodroma, koji se nalazi usred ničega. Netočno. Nalazi se na crvenkastoj zemlji koja okružuje pistu, a okolo je prašuma. I tamo negdje cesta koja vodi do Puerto Iguazu, argentinskog gradića koji vodi do slapova Iguazu, „Velike vode“ na jeziku Guaraní Indijanaca. To je ujedno i granica s Brazilom i Paragvajem. Odlazim do takozvanog tromeđa, granica između Argentine, Brazila i Paragvaja. Ovaj puta je horizont sastavljen od dviju rijeka, Iguazú i Paraná te zelenila prašume, a sve se boje otapaju na zalasku sunca, koji je počeo već oko 5 sati. Nemojte puno mahati rukama po drveću oko sebe, ili se nemojte iznenaditi ako vam sladoled pokuša ukrasti mali jazavac. Čitam ta upozorenja sa znakova i slušam priče ljudi. Hodam prema Velikoj vodi, Iguazu slapovima. Odlučila sam se za najveći slap, Đavolje ždrijelo, Garganta del Diablo. Sjedam u vlakić koji vozi jednim dijelom kroz šumu, a zatim pješice nastavljam preko dugačkih mostova po vodi. Voda je posvuda. Što se više približavam, kosa mi postaje mokra i onda se pojavljuje vodeno brdo, ždrijelo, koje se razbija o dno u pjenušavoj zavjesi. Izgleda mi ljutito, energično, u usporedbi s nizom čipkastih slapova, također snažnih, ali pravilnih, koji se nalaze s lijeve strane mostića na kojem stojim. Ne mogu se pomaknuti i želim još gledati, ali voda me polijeva i ubrzo ne vidim ništa. Skidam naočale i još malo se divim snazi žive prirode i njezinim bojama.

Još jednom boje i zvuk muzike. Boje karnevala u Riu i u Salvadoru. Salvadoru posebno. Jer tamo je karneval za sve, siromašne i bogate. I za gringos, turiste koji nemaju ulaznice pa karneval gledaju s ulice. Zvukovi karnevalskih hitova axé muzike dopiru s camarotes, pokretnih pozornica na kamionima. Svaki od njih nosi jedan od poznatih bendova, izvođača. Oko njih rijeke ljudi. Maskiranih, nasmijanih, rasplesanih. Crnih, jer ovo je afrički teritorij, srce Brazila.

Reggae obrada Adele iz kazetofona pored mene na štandu koji prodaje CD-e dok čekam autobus na stanici, bilo kakav, da me odvede iz centra Salvadora kući. Oko mene nisu turisti, samo soteropolitanos, stanovnici Salvadora. I to mi se sviđa. Svi se malo ljuljamo na Adelin reggae zvuk, a onda djevojka na štandu mijenja CD i stavlja karnevalski hit 2016.-Metralhadora. Cijela stanica živne i počne se njihati. Opet jedva gledam od sunca, razmišljam kako mi je dobro na stanici i ne smeta me što nema voznog reda i uopće ne znam koji točno autobus može stati blizu mene. Ne znaju ni svi soteropolitanos točno. Ali svi se ljuljamo na muziku. 

(Sve slike su vlasništvo bloga connected @menina_idris)

Amsterdam - more than fun

Amsterdam - more than fun

While walking alongside numerous canals in Amsterdam, feeling the unmistakable smell of weed pervading the streets, watching throngs of loud, cheerful tourists march through the red-light district and other districts on the "have fun" list, one may not immediately notice how beautiful and peculiar this city is. 

 

Whether you just want to get immersed into popular neighborhoods like Jordaan or De Pijp enjoying the atmosphere of endless cafes and admiring the distinct architecture of narrow houses whose façades resemble chocolate bars, or explore the Dutch masters in one of the museums, Amsterdam will not leave you disappointed. 

 

 

If you're staying there over a few days, here's what you can do:

It's a city of bikes, rent one and enjoy a crazy ride around town. This is a place where cyclist reign the traffic and it's better to forget about any other kind of transport. However, if you need to go a bit further out, you can rely on the Amsterdam Metro.

For anyone who likes drinking endless coffees or drinking one over an infinite amount of time, again this is the place to be. Sitting on one of the lively terraces, you'll be caught by surprise realizing that it's near 11 p.m. and it's still quite bright outside. Yes, the day in Amsterdam lasts that long. 

Once the night comes the streets get more buzz from tourists who roam The Red Light District looking at beautiful girls in window parlours. Packs of men and groups of women, couples, hen and stag parties are all headed to this part of town. 

The other part of the night can be spent in one of many clubs. Most of those in the center, however, will offer you a typical tourist fun, being either fancy or playing commercial music. For some serious clubbing, you may want to check Sugar Factory, Bitterzoet or OT30. Or just find something that caters best for your taste; there is plenty to choose from. 

If you wake up to a Saturday morning and it's sunny the next day, make sure you head out to the former NDSM Amsterdam ship wharf. Any other context would make it sound as if you were in for a gloomy morning, but be prepared to have a lot of fun. There is a free ferry that will take you to this wharf after 10 minutes of sunny ride (and your bike if you want to take it along as many do). When you have arrived there, the place to go is Pllek, a cafe and a restaurant with a great outside terrace, situated along the waterfront. Pllek in Dutch means "place or spot" and it indeed is. In summer, or on a warm spring day like this one, it becomes an Amsterdam city beach. It's full of people who enjoy the indoor and outdoor offer or just lie on the beach with a drink or two. 

 

As my friend who lives in Amsterdam said, "the industrial is the new black here", you will notice that Pllek is made up of old ship containers combined with lots of glass. So the feeling is definitely that of an oasis in the midst of a harsh industrial scenery. 

And last but not the least is the food you can munch on in Amsterdam. Be prepared for greasy but tasty snacks and meals. Everywhere you'll come across fries, or thick Dutch fries patatje. Make sure you try them with mayo, onions and maybe curry ketchup. For more greasy food, especially if you've been drinking, take a bite or a few of bitterballen or deep fried crispy meatballs served with mustard for dipping. On a sweeter note, try a stroopwafel. If you're up for some healthy and traditional food, try raw herring or broodje haring served with pickles and onions. 

 

 

 Also try some traditional soups, which are quite thick. And in the morning, if you don't feel like experimenting but want a hearty meal, you will always find plenty of places that serve English breakfast. 

 

  My favourite beer? Hoegaarden :)

  (All photos are copyright @ meninaidris for connected)

 

café

café